Vrlo brzo krenuće novi proizvodni ciklus naše strateške žitarice, naše pšenice, čija agrotehnika sasvim sigurno nije nepoznata. Prvo o čemu treba voditi računa ako se planira sjetva pšenice je predkultura koja isto tako treba biti planirana. Kada su same kulturne vrste u pitanju, prednost treba dati soji i drugim zrnatim mahunarkama, krmnim leguminozama te suncokretu, uljanoj repici i šećernoj repi. Najčešća predkultura, nažalost je kukuruz, što zbog tradicije što zbog ukupnog udjela ove kulture u sjetvenoj strukturi. Radi većeg potencijalnog napada gljivičnih bolesti, koje se pojavljuju i održavaju na kukuruzu, te kasnije inficiraju pšenicu, kukuruz bi kao predkulturu trebalo koliko je god moguće izbjegavati.

Nakon berbe predkulture slijedi obrada tla. Osnovnu obradu ili oranje, dovoljno je provesti do dubine od 25 cm i teoretski ako je moguće što prije sjetve, čak 2-3 nedjelje kako bi se tlo bolje sleglo. Dopunsku ili predsjetvenu obradu treba urediti do te mjere da površinski sjetveni sloj bude orašasto-mrvičaste strukture do dubine sjetve.

Vrlo važna mjera jesenske agrotehnike prije same sjetve je gnojidba koja se svakako preporučuje kombinovati zajedno sa oranjem. Ovo se odnosi na planirane količine fosfora i kalijuma i samo jedan manji dio azota. Radi dobrog vezanja fosfora i kalijuma za čestice tla, smanjena je njihova migracija, za razliku od azota koji se migracijom vode vrlo lako ispire. Zbog toga fosfor i kalijum treba zaorati kako bi se jednolično rasporedili po oraničnom sloju i bili na dohvat korijenu biljke u proljetnom dijelu vegetacije. Količinu gnojidbe planiramo prinosom. Koliko kojega hranjiva dodati nemoguće je tačno odrediti bez analize tla koje se zasad vrlo rijetko praktikuje. U današnjoj proizvodnji kada su mineralna gnojiva značajno skuplja gnojidba napamet bez tačno utvrđenih količina predstavlja nepotreban luksuz i rizik. Za prinos od 6 t/ha, što kroz rezerve tla što kroz gnojidbu, pšenici treba osigurati 150-180 kg azota, 90-100 kg fosfora i 160-200 kg kalijuma. Za osnovnu gnojidbu tla praktikuje se NPK hranjiva sa naglašenim sadržajem fosfora i kalijuma (npr. 7-20-30) iako sve opet zavisi o raspoloživom stanju fosfora i kalijuma u rezervama tla. Kada je u pitanju azot, pravilo je da se u jesenskoj obradi doda 1/3 od njegove ukupne potrebe, što je obično dovoljno iz dijela NPK formulacija, i ništa (ako je predkultura leguminoza), odnosno 100-150 kg/ha Uree (ako se radi o predkulturi koja ostavlja veliku masu žetvenih ostataka, npr. kukuruz).

Sjetvu nema potrebe započeti prije oktobra, a tokom tog mjeseca treba i završiti. Ni previše rana a ni kasna sjetva nisu poželjne u agrotehnici proizvodnje pšenice.

Najbolja faza razvoja pšenice za ulazak u zimu i prezimljenje je početak busanja s formirana 3-4 postrana izboja. Optimalni period koji garantuje najmanje štete od zime i najbolji ulazak pšenice u proljećnu vegetaciju je i optimalni sjetveni rok. On je za većinu sorata i uzgojnih područja gdje se pšenica sije između 15.-25. oktobra. Radi velikog broja priznatih sorata svakako je dobro proučiti i njihova svojstva, odnosno upute sjemenara jer neke sorte traže nešto raniju sjetvu, neke druge su opet tolerantnije pa mogu dobro uspjeti i u sjetvi kasnijoj od optimalnih rokova. Vrlo važna činjenica, pogotovo kada se sije veća ukupna površina, je izabrati nekoliko sorata i ranije i kasnije vegetacije. Ovakvim postupkom smanjuje se proizvodni rizik krivog odabira sorte jer uslovi rasta i razvoja, koji prate vegetacijski tok, uvijek se po godini razlikuju, nekada odgovaraju jednoj nekada drugoj sorti.